10. siječnja 2006. Steve Jobs je na MacWorld konferenciji predstavio novi petnaestoinčni MacBook Pro. U to vrijeme bio je to najtanji, najlakši i prije svega najbrži Appleov prijenosnik ikada. Dok je MacBook Pro dvije godine kasnije pobijedio MacBook Air u smislu veličine i lakoće, performanse i brzina – njegove glavne karakteristike – ostale su.
Nekoliko mjeseci nakon prve, petnaestoinčne verzije, najavljen je i sedamnaestoinčni model. Računalo je nosilo neosporne karakteristike svog prethodnika, PowerBook G4, no umjesto PowerPC G4 čipa pokretao ga je Intel Core procesor. Što se tiče težine, prvi MacBook Pro bio je isti kao PowerBook, ali je bio tanji. Novost je bila ugrađena iSight kamera i MagSafe konektor za sigurnije napajanje. Razlika je bila i u radu optičkog pogona, koji je u sklopu stanjivanja radio puno sporije od pogona PowerBooka G4, te nije mogao pisati na dvoslojne DVD-ove.
Jedna od inovacija u MacBooku Pro o kojoj se tada najviše raspravljalo bila je promjena oblika prelaska na Intelove procesore. Ovo je bio vrlo važan korak za Apple, što je tvrtka više nego jasno dala do znanja promjenom naziva PowerBook, koji se koristi od 1991. godine, u MacBook. No, postojali su brojni protivnici ove promjene - krivili su Jobsa za nedostatak poštovanja prema povijesti Cupertina. No Apple se pobrinuo da MacBook nikoga ne razočara. Strojevi koji su pušteni u prodaju imali su čak i brže procesore (1,83 GHz umjesto 1,67 GHz za osnovni model, 2 GHz umjesto 1,83 GHz za vrhunski model) nego što je izvorno najavljeno, uz zadržavanje iste cijene. Performanse novog MacBooka bile su do pet puta veće od prethodnika.
Spomenuli smo i MagSafe konektor na početku članka. Iako ima svoje protivnike, mnogi ga smatraju jednom od najboljih stvari koje je Apple ikada smislio. Jedna od njegovih najvećih prednosti bila je sigurnost koju je pružao računalu: ako bi netko petljao po spojenom kabelu, konektor se lako odspojio, tako da laptop nije oboren na tlo.
Međutim, Apple nije ostao na lovorikama i postupno je poboljšavao svoje MacBookove. U njihovoj drugoj generaciji predstavio je unibody konstrukciju – odnosno od jednog komada aluminija. U ovom su obliku trinaestoinčna i petnaestoinčna varijanta prvi put izašle na svijet u listopadu 2008., a početkom 2009. kupci su dobili i sedamnaestoinčni unibody MacBook. Apple se 2012. godine oprostio od najveće verzije MacBooka, kada je lansirao i novi, petnaestinčni MacBook Pro – tanjeg kućišta i Retina zaslona. Trinaestoinčna varijanta ugledala je svjetlo dana u listopadu 2012. godine.
Jeste li posjedovali neku od prethodnih verzija MacBooka Pro? Kako ste bili zadovoljni s njom? A što mislite o trenutnoj liniji?
Izvor: Kult Maca
Ne mislim da su današnji Macbookovi ono što su bili. Uklanjanjem utora za SD karticu, HDMI i USB-A oznaka "Pro" za mene gubi smisao. Bojim se da ću, kada moj model iz 2015. ode, biti prisiljen prijeći na drugu marku kao fotograf i povremeni snimatelj. Ne želim sa sobom nositi hrpu reduktora ako želim uploadati fotografije u vlaku ili na foto događajima. Žao mi je zbog onoga što su učinili tom laptopu..
Današnji MacBookovi mnogo su manje praktični od ranijih modela. Nema stražnjih utora, mali HDD i precijenjen. A Cook nije iznenađen što prodaja Maca pada.
Posjedujem obje verzije Za 2015. i 2016., dosta brzo sam se navikao na nedostatak portova. Ono sto mi ne pase je sto je stara tipkovnica bila top a trackpada mozda nema u novom modelu pa divovski vod necasno mice nesto dlanom. A najveća fora koju su gospoda iz Applea izmislila je izlaz za slušalice s desne strane, iako ja najčešće koristim Beats pro koji imaju mogućnost spajanja kabela s desne strane, pa ga imam utaknut s lijeve strane, jer naginjem desnu slušalicu da slušam. Svi profesionalni uređaji imaju izlaz na lijevoj strani, a velika većina slušalica ima kabel na lijevoj strani, ako ne vodi na oba. Ali naprotiv, najbolje što novi mac ima je Touch ID. Ubijalo me svako malo prijavljivanje lozinkom. I Toch Bar, mogu svirati sranje na tipkovnici u DJ-ima, a nemam čak ni DJ kontroler.
Sadašnji Macbook Pro je tragedija. Legenda je završila 2011. kada su ugasili 17″MBP, tada je sve krenulo nizbrdo. Prve Retine Mid 2012 još uvijek su nešto vrijedile zahvaljujući ranom usvajanju Ivy Bridgea, a time i pristojnom omjeru cijene i performansi.
Ali trenutni 2019 je komad smeća – kod i9, ima termalni throttling, tako da se pod opterećenjem mora podbaciti s 2,9 GHz na 2,2 GHz... čemu onda zaboga procesor tu? +10k u odnosu na i7, cca 3 sekunde nakon čega se ohladi, ali Turbo Boost na 4,8 nikada — tako da se isplati. +12k za 32GB RAM-a. 32 GB bi ovih dana trebao biti apsolutni standard za računalo od 100 tisuća. Uglavnom zato što izmišljaju gluposti poput TouchWhateverBars, (jer programeri uopće ne koriste funkcijske tipke, zar ne), i druge kolor trake i slične gluposti. Danas zadnji MBP koji nešto vrijedi je Retina 2015. Šteta što je dobio R9 M370X GPU a ne GTX 960M.