Zatvori oglas

Kada se prvi iPhone pojavio na Macworldu 2007. godine, promatrači su bili u čudu i cijelom se prostorijom moglo čuti glasno "wow". Tog se dana počelo ispisivati ​​novo poglavlje mobilnih telefona, a revolucija koja se tog dana dogodila zauvijek je promijenila lice mobilnog tržišta. No do tada je iPhone prošao trnovit put i ovu priču želimo podijeliti s vama.

Sve je počelo 2002. godine, nedugo nakon lansiranja prvog iPoda. Još tada je Steve Jobs razmišljao o konceptu mobilnog telefona. Vidio je mnogo ljudi kako odvojeno nose svoje telefone, BlackBerryje i MP3 playere. Uostalom, većina bi radije imala sve u jednom uređaju. Istodobno, znao je da će svaki telefon koji bi ujedno bio i glazbeni player izravno konkurirati njegovom iPodu, pa nije nimalo sumnjao da mora ući na mobilno tržište.

Međutim, tada su mu na putu stajale mnoge prepreke. Bilo je jasno da će telefon biti nešto više od uređaja s MP3 playerom. Trebao bi to biti i uređaj za mobilni internet, ali tadašnja mreža ni izdaleka nije bila spremna za to. Još jedna prepreka bio je operativni sustav. iPod OS nije bio dovoljno sofisticiran za rukovanje mnogim drugim funkcijama telefona, dok je Mac OS bio presložen da bi mobilni čip njime upravljao. Osim toga, Apple bi se suočio s jakom konkurencijom poput Palm Treo 600 i RIM-ovih popularnih BlackBerry telefona.

Ipak, najveća prepreka bili su sami operateri. Oni su diktirali uvjete za mobilno tržište i telefoni su praktički rađeni po narudžbi. Niti jedan proizvođač nije imao prostora da napravi telefone kakve je Apple trebao. Operateri su na telefone gledali više kao na hardver preko kojeg ljudi mogu komunicirati preko njihove mreže.

U 2004. godini prodaja iPoda dosegla je udio od oko 16%, što je bila važna prekretnica za Apple. U isto vrijeme, međutim, Jobs je osjetio prijetnju od sve popularnijih telefona koji rade na brzoj 3G mreži. Uskoro su se pojavili telefoni s WiFi modulom, a cijene diskova za pohranu podataka nezaustavljivo su padale. Prijašnju dominaciju iPoda tako bi mogli ugroziti telefoni u kombinaciji s MP3 playerom. Steve Jobs je morao djelovati.

Iako je u ljeto 2004. Jobs javno negirao da radi na mobilnom telefonu, udružio se s Motorolom kako bi preskočio prepreku koju su predstavljali mobilni operateri. Glavni izvršni direktor u to je vrijeme bio Ed Zander, bivši član Sun Microsystemsa. Da, isti Zander koji godine gotovo uspješno kupio Apple. Motorola je u to vrijeme imala veliko iskustvo u proizvodnji telefona, a prije svega vrlo uspješan model RAZR, koji je dobio nadimak "Razor". Steve Jobs sklopio je ugovor sa Zandlerom, pri čemu je Apple razvijao glazbeni softver, dok su se Motorola i tadašnji operater Cingular (sada AT&T) dogovorili o tehničkim detaljima uređaja.

No, kako se pokazalo, suradnja tri velike tvrtke nije bila pravi izbor. Apple, Motorola i Cingular imali su velike poteškoće složiti se praktički oko svega. Od načina na koji će se glazba snimati na telefon, preko toga kako će biti pohranjena, do toga kako će logotipi sve tri kompanije biti prikazani na telefonu. No najveći problem s telefonom bio je njegov izgled – bio je stvarno ružan. Telefon je lansiran u rujnu 2005. godine pod imenom ROKR s podnaslovom iTunes phone, no pokazao se velikim fijaskom. Korisnici su se bunili zbog male memorije, u koju je moglo stati samo 100 pjesama, a ubrzo je ROKR postao simbol svega lošeg što je mobilna industrija u to vrijeme predstavljala.

Ali pola godine prije lansiranja, Steve Jobs je znao da put do mobilnog isticanja ne vodi preko Motorole, pa se u veljači 2005. počeo tajno sastajati s predstavnicima Cingulara, koji je kasnije kupio AT&T. Jobs je tada dao jasnu poruku službenicima Cingulara: "Imamo tehnologiju da stvorimo nešto istinski revolucionarno što će biti svjetlosnim godinama ispred drugih." Apple je bio spreman sklopiti višegodišnji ekskluzivni ugovor, ali se u isto vrijeme spremao morati posuditi mobilnu mrežu i tako postati suštinski neovisni operater.

Apple je u to vrijeme već imao dosta iskustva sa zaslonima osjetljivim na dodir, jer je već godinu dana radio na zaslonu tablet računala, što je bila dugoročna namjera tvrtke. No, još nije bilo pravo vrijeme za tablete te je Apple svoju pozornost radije preusmjerio na manji mobitel. Osim toga, u to je vrijeme predstavljen čip za arhitekturu ARM11, koji bi mogao osigurati dovoljno energije za telefon koji bi također trebao biti prijenosni internet uređaj i iPod. U isto vrijeme, mogao je jamčiti brz i besprijekoran rad cijelog operativnog sustava.

Stanu Sigmanu, tadašnjem šefu Cingulara, svidjela se Jobsova ideja. U to je vrijeme njegova tvrtka pokušavala progurati podatkovne planove kupaca, a s pristupom internetu i kupnjom glazbe izravno s telefona, Appleov koncept činio se kao izvrstan kandidat za novu strategiju. No, operater je morao promijeniti dugo uhodani sustav, čemu su najviše pogodovali višegodišnji ugovori i minute provedene na telefonu. No, prodaja jeftinih subvencioniranih telefona, koja je trebala privući nove i postojeće kupce, polako je prestala funkcionirati.

Steve Jobs napravio je nešto bez presedana u to vrijeme. Uspio je dobiti slobodu i potpunu slobodu nad razvojem samog telefona u zamjenu za povećanje brzine prijenosa podataka i obećanje ekskluzivnosti i seksipila koje je proizvođač iPoda dao. Osim toga, Cingular je trebao platiti desetinu od svake prodaje iPhonea i svakog mjesečnog računa kupca koji je kupio iPhone. Do sada niti jedan operater nije dopustio ništa slično, u što se uvjerio i sam Steve Jobs tijekom neuspješnih pregovora s operaterom Verizon. Međutim, Stan Singman je morao uvjeriti cijeli Cingularov odbor da potpiše ovaj neobičan ugovor s Jobsom. Pregovori su trajali gotovo godinu dana.

Prvi dio | Drugi dio

Izvor: Wired.com
.