Zatvori oglas

Trenutno se čini da se era licencnog softvera na čelu s Microsoft Windowsima, koja je kod nas vladala nekoliko desetljeća, zauvijek završava. Donedavno se licencirani softverski model smatrao jedinim mogućim načinom pristupa prodaji računalne tehnologije.

Ideja da je put licenciranog softvera jedini ispravan ukorijenila se tijekom 1990-ih, temeljena na monumentalnom uspjehu Microsofta, i uvijek je dodatno potvrđivana kada su neki od integriranih uređaja tog vremena kao što su Amiga, Atari ST, Acorn , Commodore ili Archimedes.

U to vrijeme Apple je bio jedina tvrtka koja je proizvodila integrirane uređaje bez ikakvog uplitanja Microsofta, a to je također bilo vrlo teško vrijeme za Apple.

Budući da se model licenciranog softvera smatrao jedinim održivim rješenjem, kasnije je bilo mnogo pokušaja da se slijedi Microsoft i također krene putem licenciranog softvera. Vjerojatno najpoznatiji je OS/2 od IBM-a, ali i Sun sa svojim sustavom Solaris ili Steve Jobs sa svojim NeXTSTEP-om također su došli do svojih rješenja.

Ali činjenica da nitko nije uspio postići istu razinu uspjeha sa svojim softverom kao Microsoft sugerirala je da bi nešto moglo ozbiljno pogriješiti.

Ispostavilo se da model licenciranog softvera koji je Microsoft odabrao nije najispravnija i najuspješnija opcija, ali budući da je Microsoft tijekom devedesetih uspostavio monopol od kojeg se nitko nije mogao obraniti, te da je desetljećima zlostavljao svoje hardverske partnere, bio u mogućnosti pobijediti s vašim licenciranim softverom. U svemu tome mu je cijelo vrijeme pomoglo medijsko izvještavanje o svijetu tehnologije, koji su propuste i nepoštene postupke Microsofta prikrivali i uvijek ga slijepo glorificirali, a sve to unatoč negodovanju neovisnih novinara.

Drugi pokušaj testiranja modela licenciranog softvera dogodio se početkom 21-ih kada Palm nije uspio ostvariti dobre rezultate u prodaji svog osobnog digitalnog pomoćnika (PDA). Tada su svi savjetovali Palmu, po sadašnjem trendu, upravo ono što bi savjetovao i Microsoft, a to je da podijeli svoje poslovanje na softverski i hardverski dio. Iako je tadašnji osnivač Palma Jeff Hawkins uspio strategijom sličnom Appleovoj izaći na tržište s Treosom, odnosno pionirom među pametnim telefonima, nadolazeći nastavak Microsoftovog modela doveo je Palm na rub propasti. Tvrtka se podijelila na softverski dio PalmSourcea i hardverski dio PalmOnea, a jedini rezultat toga je da su kupci bili stvarno zbunjeni i to im sigurno nije donijelo nikakvu korist. Ali ono što je na kraju potpuno ubilo Palm je zapravo iPhone.

Krajem devedesetih Apple je odlučio napraviti nešto potpuno nečuveno u vrijeme kada je dominirao licencni softver, odnosno proizvoditi integrirane uređaje. Apple se pod vodstvom Stevea Jobsa fokusirao na nešto što nitko u svijetu računala tada nije mogao ponuditi - inovativnu, kreativnu i čvrstu vezu između hardvera i softvera. Ubrzo je smislio integrirane uređaje poput novog iMaca ili PowerBooka, koji više nisu bili samo uređaji nekompatibilni sa sustavom Windows, već i iznenađujuće inovativni i kreativni.

Apple je pak 2001. godine osmislio tada potpuno nepoznati iPod uređaj koji je do 2003. godine uspio osvojiti cijeli svijet i Appleu donijeti enormnu zaradu.

Unatoč činjenici da su mediji koji su izvještavali o svijetu računalne tehnologije odbijali uzeti u obzir smjer u kojem su te tehnologije počele ići, budući razvoj Microsofta polako je postajao jasan. Stoga je između 2003. i 2006. počeo raditi na vlastitoj varijaciji na temu iPoda da bi 14. studenog 2006. predstavio vlastiti Zune player.

Nitko se, međutim, ne može iznenaditi da je Microsoft na području integriranih tehnologija prošao otprilike jednako loše kao i Apple na području licencnog softvera, pa je Zune pratila sramota kroz sve njegove generacije.

No, Apple je otišao dalje i 2007. predstavio prvi iPhone, koji je u roku od četvrt godine nadmašio Microsoftove pokušaje licencnog softvera za Windows CE/Windows Mobile mobitele.

Microsoftu tako nije preostalo ništa drugo nego kupiti tvrtku za pola milijarde dolara zahvaljujući kojoj je mogla krenuti putem integriranih mobilnih uređaja. 2008. je, dakle, apsorbirao tada relativno popularan mobilni uređaj Danger, čiji je suosnivač Andy Rubin, a koji je zapravo bio preteča Androida, budući da se u softverskom dijelu radilo o sustavu baziranom na Javi i Linuxu.

Microsoft je učinio potpuno istu stvar s Dangerom kao što je učinio sa svim njegovim akvizicijama, neoprezno ga trpajući u grlo.

Ono što je proizašlo iz Microsofta bio je KIN – Microsoftov prvi integrirani mobilni uređaj koji je izdržao 48 dana na tržištu. U usporedbi s KIN-om, Zune je zapravo još uvijek bio veliki uspjeh.

Vjerojatno više ne čudi da je, kada je Apple izbacio iPad, koji je lako pridobio naklonost cijelog svijeta, Microsoft, u suradnji sa svojim dugogodišnjim partnerom HP-om, brzo požurio sa svojim odgovorom u obliku tableta Slate PC, kojih je proizvedeno samo nekoliko tisuća jedinica.

I tako je samo pitanje što će Microsoft učiniti s umirućom Nokijom koju trenutno gura u grlo.

Iznenađujuće je koliko su tehnološki mediji bili slijepi da nisu bili u stanju vidjeti kontinuiranu eroziju modela licenciranog softvera koju je Apple izazvao svojim integriranim proizvodima. Kako drugačije objasniti entuzijazam koji je novonastali Android izvukao iz ovih medija. Mediji su ga smatrali nasljednikom Microsofta od kojeg će Android preuzeti dominaciju licencnog softvera.

Police sa softverom u Apple Storeu.

Google se udružio s HTC-om kako bi stvorio Nexus – uređaj koji radi isključivo na Androidu. Ali nakon što je ovaj eksperiment propao, ovoga puta Google se udružio sa Samsungom kako bi napravili još dva neuspjeha, Nexus S i Galaxy. Njegov najnoviji prodor u svijet pametnih telefona došao je iz partnerstva s LG-em koje je iznjedrilo Nexus 4, još jedan Nexus koji nitko ne kupuje previše.

Ali baš kao što je Microsoft želio svoj udio na tržištu tableta, tako je želio i Google, pa se 2011. usredotočio na ugađanje Androida 3 za tablete, ali rezultat je bio takva katastrofa da se pričalo o tonama Nexus tableta koji pune skladišta razasuta po cijelom svijetu .

Godine 2012. Google je u suradnji s Asusom osmislio tablet Nexus 7 koji je bio toliko užasan da su čak i najzagriženiji fanovi Androida priznali da je bio sramota za tvrtku. I iako je Google 2013. popravio značajan dio grešaka, ne može se reći da bi itko pretjerano vjerovao njegovim tabletima.

Ali Google ne samo da je slijedio Microsoft u modelu licenciranog softvera i muljanjima i na polju pametnih telefona i na polju tableta, već ga vjerno kopira i u okvirima preskupih akvizicija.

Vjerujući da će se Google probiti na tržište integriranih uređaja jednako uspješno kao i Apple, kupio je Motorola Mobility 2011. za 12 milijardi dolara, ali je Google na kraju koštao daleko više milijardi nego što bi ikada mogao zaraditi od akvizicije.

Stoga se može reći da je fascinantno kakve paradoksalne korake poduzimaju tvrtke poput Microsofta i Googlea i koliko milijardi troše na postali su tvrtka poput Applea, iako svi već znaju da je model licenciranog softvera odavno mrtav.

Izvor: AppleInsider.com

.