Zatvori oglas

Prošlo je točno sedam godina otkako je Steve Jobs na pozornici pred publikom predstavio iPhone, mobitel koji je promijenio cijelu industriju i pokrenuo revoluciju pametnih telefona. Konkurenti su različito reagirali na novopredstavljeni telefon, no upravo je njihova reakcija i brzina reagiranja odredila njihovu budućnost u godinama koje dolaze. Steve Ballmer se smijao s iPhonea i hvalio svoju strategiju s Windows Mobileom. Dvije godine kasnije cijeli je sustav srezan i s aktualnim Windows Phoneom 8 ima udio od nekoliko postotaka.

Isprva je Nokia potpuno ignorirala iPhone i pokušala nastaviti gurati svoj Symbian, a kasnije i inačicu prilagođenu dodiru. Dionice su na kraju pale, tvrtka je prilagodila Windows Phone i na kraju prodala svoj cijeli mobilni odjel Microsoftu za djelić onoga što je nekoć koštao. Blackberry je tek početkom prošle godine uspio adekvatno odgovoriti, a tvrtka je trenutno na rubu bankrota i zapravo ne zna što bi sama sa sobom. Palm je reagirao prilično žustro i uspio donijeti i dan danas hvaljeni WebOS, a s njim i telefon Palm Pré, međutim, zbog američkih operatera i problema s dobavljačima komponenti, tvrtka je na kraju prodana HP-u koji je pokopao cijeli WebOS, a sustav sada podsjeća na svoj nekadašnji potencijal samo na pametnim TV ekranima LG-a.

Google je najbrže uspio reagirati sa svojim operativnim sustavom Android koji je u obliku T-Mobilea G1/HTC Dreama stigao nepunu godinu i pol nakon puštanja iPhonea u prodaju. No, bio je dug put do forme Androida, koji je Google tada službeno predstavio, a zahvaljujući knjizi Zračna borba: Kako su Apple i Google zaratili i pokrenuli revoluciju možemo i naučiti nešto iza kulisa.

2005. godine situacija oko mobilnih telefona i operatera bila je znatno drugačija. Oligopol nekoliko tvrtki koje kontroliraju mobilne mreže diktirao je cijelo tržište, a telefoni su nastajali praktički samo po narudžbi operatera. Oni su kontrolirali ne samo aspekte hardvera, već i softvera i pružali svoje usluge samo na svom sandboxu. Pokušaj razvoja bilo kakvog softvera bio je više-manje bacanje novca jer nije bilo standarda među telefonima. Samo je Symbian imao nekoliko međusobno nekompatibilnih verzija.

U to vrijeme Google je svoju pretragu htio progurati u mobilne telefone, a da bi to postigao morao je sve komunicirati preko operatera. No, operateri su u pretrazi preferirali melodije koje su sami prodavali, a rezultati s Googlea prikazivali su se tek na posljednjim mjestima. Osim toga, tvrtka Mountain View suočila se s još jednom prijetnjom, a to je Microsoft.

Njegovi Windows CE, tada poznati kao Windows Mobile, postajali su prilično popularni (iako je povijesno njihov udio uvijek bio ispod 10 posto), a Microsoft je u to vrijeme također počeo promovirati vlastiti pretraživački servis, koji se kasnije transformirao u današnji Bing. Google i Microsoft već su tada bili rivali, a ako bi, s rastućom popularnošću Microsofta, gurali svoju pretragu na račun Googlea, a ne ponudili je čak ni kao opciju, postojao bi realan rizik da će tvrtka polako izgubiti jedini izvor novca u to vrijeme, koji je došao od oglasa u rezultatima pretraživanja. Barem su tako mislili službenici Googlea. Slično, Microsoft je potpuno ubio Netscape s Internet Explorerom.

Google je znao da će za preživljavanje u eri mobilnih uređaja trebati više od puke integracije pretraživanja i aplikacije za pristup svojim uslugama. Zbog toga je 2005. kupio softverski startup za Android koji je osnovao bivši Appleov zaposlenik Andy Rubin. Rubinov plan bio je stvoriti mobilni operativni sustav otvorenog koda koji bi svaki proizvođač hardvera mogao besplatno implementirati na svojim uređajima, za razliku od licenciranog Windows CE. Googleu se svidjela ova vizija te je nakon akvizicije Rubina postavio za voditelja razvoja operativnog sustava čije je ime i zadržao.

Android je trebao biti revolucionaran na mnogo načina, u nekim aspektima revolucionarniji od iPhonea kojeg je Apple kasnije predstavio. Imao je integraciju popularnih Googleovih web usluga uključujući karte i YouTube, mogao je imati više otvorenih aplikacija u isto vrijeme, imao je potpuni internetski preglednik i trebao je uključivati ​​centraliziranu trgovinu s mobilnim aplikacijama.

Međutim, tadašnji hardverski oblik Android telefona trebao je biti potpuno drugačiji. Najpopularniji pametni telefoni u to vrijeme bili su BlackBerry uređaji, po uzoru na njih, prvi prototip Androida kodnog imena Sooner imao je hardversku tipkovnicu i zaslon bez dodira.

Dana 9. siječnja 2007., Andy Rubin je bio na putu za Las Vegas automobilom kako bi se sastao s proizvođačima hardvera i prijevoznicima. Upravo je tijekom putovanja Steve Jobs otkrio svoju kartu za tržište mobilnih telefona, što je Apple kasnije učinilo najvrednijom tvrtkom na svijetu. Rubin je bio toliko impresioniran izvedbom da je zaustavio auto kako bi pogledao ostatak prijenosa. Tada je rekao kolegama u autu: "Sranje, vjerojatno nećemo lansirati ovaj (Skoje) telefon."

Iako je Android na neki način bio napredniji od prvog iPhonea, Rubin je znao da će morati ponovno razmisliti o cijelom konceptu. S Androidom se kockao s onim što su korisnici voljeli kod BlackBerry telefona - kombinacijom izvrsne hardverske tipkovnice, e-pošte i solidnog telefona. Ali Apple je potpuno promijenio pravila igre. Umjesto hardverske tipkovnice ponudio je virtualnu, koja, iako ni približno precizna i brza, nije cijelo vrijeme zauzimala pola zaslona. Zahvaljujući potpuno dodirnom sučelju s jednim hardverskim gumbom na prednjoj strani ispod zaslona, ​​svaka aplikacija može imati vlastite kontrole prema potrebi. Štoviše, Sooner je bio ružan još od divnog iPhonea, što je trebao kompenzirati revolucionarni Android.

To je bilo nešto što su Rubin i njegov tim u to vrijeme smatrali riskantnim. Zbog velikih promjena u konceptu, Sooner je otkazan, a u prvi plan je došao prototip kodnog imena Dream koji je imao ekran osjetljiv na dodir. Predstavljanje je stoga odgođeno do jeseni 2008. Tijekom njegovog razvoja, Googleovi inženjeri su se fokusirali na sve ono što iPhone nije mogao učiniti kako bi se Dream dovoljno razlikovao. Uostalom, na primjer, nepostojanje hardverske tipkovnice i dalje se smatralo nedostatkom, zbog čega je prvi Android telefon ikad, T-Mobile G1, poznat i kao HTC Dream, imao klizni dio s tipkama za tipkanje i mali kotačić za pomicanje.

Nakon predstavljanja iPhonea vrijeme je u Googleu stalo. Najtajnovitiji i najambiciozniji projekt u Googleu, na kojem su mnogi više od dvije godine trošili 60-80 sati tjedno, tog je jutra zastario. Šest mjeseci rada na prototipovima, koji su trebali rezultirati konačnim proizvodom predstavljenim krajem 2007. godine, otišlo je u nepovrat, a cijeli razvoj odgođen je za još godinu dana. Rubinov suradnik Chris DeSalvo komentirao je: “Kao potrošač, bio sam oduševljen. Ali kao Googleov inženjer, mislio sam da ćemo morati ispočetka."

Dok je iPhone bio nedvojbeno najveći trijumf Stevea Jobsa, uzdigavši ​​Apple iznad svih drugih kompanija i danas još uvijek čineći više od 50 posto svih prihoda u Infinity Loop 1, bio je to udarac u rebra za Google - barem njegov Android odjel.

.